Ni posle deset dana od poplava koje su zadesile Kragujevac život se teško vraća u normalu. Pogotovo u Levačkoj ulici, i to onog desnog kraka koji vodi ka nadvožnjaku – „Zvezdinoj” petlji, gde je bujica prodrla ljudima u kuće. Nivo vode dosezao je blizu dva metra, o čemu svedoče „linije” na fasadama objekata kada se voda povukla. Iza nje ostao je talog i mulj jezivog mirisa koji se širi svuda naokolo, usled neuređene fekalne kanalizacije koja se sprovodi direktno u Lepenicu.
Lopataju ljudi u čizmama i po kući i po dvorištima, i to cele porodice, sklanjaju naslage mulja koji preti da se trajno zalepi za podlogu. U pomoć im je pritekao i „Vodovod” s jednom cisternom ne bi li sprali nečistoću po dvorištima, pre nego što je sunce ne zatutkališe za podlogu. Nedovljno je to svakako za desetak ugroženih domaćinstava koja su najgore prošla.
Ovaj deo ulice pretvorio se u veliku perionicu, ljudi kompresorima pokušavaju sami da speru talog sa pokućstva i odeće, svesni da je to samo dok se ne snađu, jer se nečistoća i smrad uvukao u svaku poru. Većina stvari završila je u kontejnerima ili pored njih, pogotovo drvenarija kojoj nema spasa.
Neki su ostali bez mnogo toga, a drugi bez ičega, poput porodice Dejana Stevanovića iz Levačke 50a, gde je sa tročlanom porodicom živeo kao podstanar. Vodena stihija iznenada je grunula na vrata, nije bilo vremena za evakuaciju, a kamoli za spašavanje pokućstva, jer nivo vode je ekspresno rastao. Kolika je to bila sila govori to što je iščupala zazidanu kadu od podloge, nosila ogromni kotao za grejanje, nabacivala komade bele tehnike jedne na druge… Najgore je, pričaju komšije, prošla
montažna kuća, koju je bujica njihala iz temelja i pretila da je sruši. Pitanje je da li će ljudi ikada tu moći da nastave život.
Svemu je prethodio zastrašujući huk vode. Ljudi su bežali na sprat, oni koji su ga imali, ostali su gazili po ledenoj vodi do pojasa i tražili pogodno utočište, dok ne dođu spasioci čamcima. Kažu, ne ponovilo se, a ovo im je treći put da budu žrtve poplave – 1999, pa 2005. godine i sada. Ali nikada gore.
Kućiti se više puta, nije nimalo lako. Gradska komisija za procenu štete još nije dolazila. Rečeno im je naknadno će, ali neka sami naprave snimke i fotografije koje će priložiti uz zahtev. Isto je rekao i procenitelj jedne osiguravajuće kuće. Stanari Levačke su skeptični da će nadležni održati reč o obeštećenju, jer od prethodnih poplava nisu videli ni dinara. Retki su izvukli pouku od ranije da osiguraju svoje kuće. Podstanari, međutim, i nisu u toj poziciji.
Evakuisanje čamcima
– U Levačkoj 50a kao podstanari živimo pet godina suprug Dejan i ja i tu smo dobili sina Vasilija koji sada ima dve godine. Najkritičnije je bilo 15. juna, kada je počela baš jaka kiša. Nismo uspeli da spasemo ništa, pa ni dečije stvari. Suprugu su i dokumenta ostala zarobljena u vodi. Prvo je iz kanalizacije počela da bije voda kao gejzir. Dete je hodalo po hodniku, a voda istovremeno nadire i na ulazna vrata. Uzela sam ga u naručje i pobegla na sprat kuće. Uveče oko 11
sati su nas evakuisali čamcem. Zamislite, kuća ima 14 stepenika, a vi stojite na poslednjem i gledate kako voda stalno nadolazi. Staje tek na desetom stepeniku. Jedino smo spasili frižider, koji je nov i malo dečjih kašica, priča Ljubica Dobavac.
Mali Vasilije je odveden u Male Pčelice kod Ljubičinih roditelja, ali za njih tamo nema mesta zbog skučenog prostora, pa zato traže novi smeštaj sa bar dve prostorije i kupatilom.
– Iako smo podstanari, mi smo imali sve potrebno jednom domaćinstvu, spavaću sobu, šporet, mašinu, televizore, mini liniju… pa čak i „alfa” šporet na drva. Ostali smo čak i bez zavesa i garderobe. Vasilijeva garderoba je završila u kontejneru, ne može da se dezinfikuje. Najgore je što se voda nije odmah povukla. Drugog dana već je bilo bolje, ali ništa nismo hteli da diramo zbog komisije za procenu štete. Onda nam je komšija rekao da slobodno raščišćavamo kuću, jer je najbitnije da imamo
fotografije s lica mesta. Mi nismo kao podstanari mogli da osiguramo kuću, a ne verujemo ni da je gazda koji živi u Topoli, objašnjava Ljubica, dodajući da su oni sada dužni da kuću vrate u prvobitno stanje.
Da jedna muka ne ide sama govori i njihov slučaj. Dejan je i pre poplave bio dugo na bolovanju. Usled boravka u hladnoj vodi, nespavanja i stresa zdravlje mu se pogoršalo. Radi od nedavno u „Namenskoj” pod ugovorom, sada mu prete otkazom zbog dužeg bolovanja. Zvao ga je samo jedan kolega i ponudio se da pomogne i obećao da će animirati druge, međutim još im se niko nije javio niti pružio neku pomoć.
Sindikalac Dragan Ilić mu je, kaže, obećao da će pomoći nakon što se utvrdi visina štete. Javila se i odbornica Snežana Jovanović, koja je rekla da će pokušati nešto da im pomogne oko smeštaja, što bi njima mnogo značilo. Uz njih su i ljudi dobre volje koji na različite načine doprinose da lakše prebrode ovu situaciju. Pre svih Ljubičina drugarica Violeta, koja ih je primila to prvo veče u svoju kuću.
Inače, ko želi da pomogne ovoj porodici može uplatiti novac na račun: 325930060040747549, otvoren na ime LJubica Dobavac, OTP banka.
Sve smo iz kuće pobacali
Njihova prva komšinica Golubinka Marković iz broja 50, koja živi u kući sa suprugom Radoljubom, onkološkim pacijentom, sinom, snahom i troje unučadi, ne zna odakle da počne s pričom.
– Čistimo i ne stajemo, voda je u kući bila dva metra. Mi smo pobegli na sprat i nismo silazili dva-tri dana, dok se nije povukla toliko da sin može bezbedno da prenese troje dece do druge babe. Sve smo iz kuće pobacali, i krevete i fotelje, donje kuhinjske elemente. Uništeni su frižideri, dve veš mašine, televizor, stolarski alat mog supruga, garderoba… Ostalo je blato od deset centimetara na podu. Zgrabila sam samo paket brašna, šećera i usisivač, zašto njega ne znam, i pobegla na sprat.
Ni rezervni veš nismo stigli da ponesemo da se presvučemo. Pogasila sam svetlo da voda ne dođe do struje, kaže Golubinka.
– I na putu je ostao mulj u visini od blizu pola metra, građevinskim mašinama su ga rasklanjali i posle nasuli tampon, da bi moglo da se prolazi, objašnjava Golubinka.
Poslati su ljudi da im pomognu da se raščisti dvorište, ali nisu došli spremni za to, kao da nisu znali gde su pošli. Ceo dan su presedeli i još su morali da ih goste.
– Na neke rukovodioce sam čak i vikala. Ne tražim da oni lopataju, ali neka organizuju posao i ljude da rade, a ne da presede čitavog dana. Pitala sam ih u besu, je l’ mi to imamo goste? A mi nemamo gde da sednemo da predahnemo i pojedemo neki zalogaj, kaže ljutito Golubinka.
Rekli su da će doći naknadno sa cisternom i crevom i koliko toliko speru nečistoću iz dvorišta da se ne zaraze. Baš u vreme naše posete stigla je ekipa sa cisternom iz JKP „Vodovod”.
Mora da se priča i podiže svest kod ljudi da korito Lepenice mora da se čisti, podižu bedemi, da se ovakve stvari ne bi više dešavale.
– Mi ćemo da sredimo kuću za tri, pet meseci, uopšte nije bitno, ali ako se ponovo desi ovakva situacija, opet će reka da izlije, opet ćemo da budemo potopljeni i biće, što se kaže, ’džabe ste krečili’. Korito reke je užasno, bedem je sa naše strane nizak, a s druge podignut i preti novo izlivanje. Godine 1999. već smo bili u toj situaciji, ali manje i niko nam nije pomogao. Veroljub Stevanović je tada bio na vlasti, procenjena je šteta, ali ni dinara videli nismo. Korito za 15 godina, koliko
sam ovde, pipnuto nije, kaže Golubinkina snaha Jelena Marković.
Po njoj, na visini zadatka su bili vatrogasci spasioci, koji su celu noć spašavali ljude, ispumpavali vodu iz objekta i nisu se pomerili s lica mesta, na čemu im zahvaljuje, kao i Sektoru za vanredne situacije. Bili su i ljudi iz JKP „Šumadija” koji su im pomogli da iznose stvari iz kuće koje su bile preteške zbog natopljenosti vodom. U poseti im je bio i gradonačelnik Nikola Dašić.
Ostao samo „smederevac”
Veru Milojević zatekli smo ispred neomalterisane kuće, kako vodom iz plastičnog creva spira blato sa odeće i jadikuje, jer joj je od svih stvari ostao samo „smederevac” koji će, kaže, da zarđa zbog lošeg kvaliteta.
– Dolazili su juče iz opštine i ništa nam nisu obećali i nemamo čemu da se nadamo. U kući živim samo sa kćerkom, sin mi je trenutno tu, mada on radi u vojsci u Novom Pazaru. Privremeno sam u Beloševcu, kod snaje. Svakog dana putujem tamo-vamo i izgubim po sat vremena jer nemam direktnu liniju. Meni je ovo druga poplava. Žao mi je samo što se sada nisam bacila sa sprata u tu veliku vodu, tačno bih se udavila i da završim. Stajala sam sa ćerkom na terasi i malo je falilo. Nisam stigla ni lekove
da uzmem. Vidim frižider se popeo na šporet… Ma, nema šta da sačuvaš… Zašta sam se mučila… Sledeći put ako bude poplave kuća može samo da se ruši. Ja sam stara i ne mogu više da se kućim, stigle su me godine. Umesto mirno da živom u starosti, sad me stiže i ova muka. Ja sam srčani bolesnik i imam još pridruženih bolesti. Ovo je za mene katastrofa, najbolje bi bilo da ne osvanem, kaže malodušno šezdesetosmogodišnja Vera, koja ni od prethodne poplave nije obeštećena.
Ljiljana Lukić iz broja 44 spira plastične balone pune oraha na česmi u dvorištu, iznete iz pomoćnog objekta.
– Moj suprug je srčani bolesnik, imao je dva infarkta i ne može da pomaže oko raščišćavanja. Stvari su mnogo teške od vode i tinje, ali tu mi je zet. Dolazili su da nas posete iz opštine, obećali pomoć, ali videćemo šta će biti na kraju. Voda nam je izbila vrata. Nije imalo šta da nas zaštiti. Mašina za veš i frižider su plutali iz prostorije u prostoriju. Grdne stvari sam skupila po dvorišti i uz ogradu gde su se zaustavile. Mnogo toga smo i bacili i tek ćemo. Jedan šporet je 40.000 dinara
kolika je moja cela mesečna plata u „Miloduhu”, kaže Ljiljana dodajući da se njen kolektiv ponudio da joj pomogne.
Kada su pitali predstavnike grada zašto Lepenica nije očišćena godinama, rečeno im je da grad nema ništa s tim, to je „Fijatova” obaveza.
– Ako je tako, onda nam dajte bar uputstva kako da dođemo do „Fijata” da njih to pitamo. Mi ne tražimo ništa ni od grada ni od države, ali neka se pojavi neko iz „Fijata” i neka objasni zašto je pustio da izraste toliko rastinje i žbunje. Preko reke ima 80 stabala oraha i tamo je mnogo viši bedem nego kod nas i ništa nije iznenađujuće što smo poplavljeni. Bio je zaista veliki priliv vode, ceo Bagremar, Vinjište i Višnjak, i to ne može korito da primi, kaže Ljiljna.
U kućnom broju 54 kod domaćina Dragana nivo vode je dosegao metar i po, ali je bujica iščupala kadu i majstori upravo završavaju njeno postavljanje. Na ovoj adresi živi s porodicom od 1992. godine i ovo im je druga poplava, mada podseća i na onu iz 1975. kada je bilo užasno.
– Mi smo se evakuisali u potkrovlje i čekali smo da nevreme protutnji. Kuća je osigurana kod „Unika” osiguranja, procenitelji još nisu izlazili, iako sam još prošlog petka prijavio, ali ja ne mogu da čekam na njih. Vidite, sva vrata su spala, parket povađen, sve otišlo… Rekli su mi – ti sređuj, imaš slike i snimke i to je dovoljno. A šta će da bude od toga videćemo, kaže Dragan.
Stanari Levačke su saglasni da mora postojati način da se očistiti korito Lepenice i da je dosta više s prebacivanjem loptice sa „Fijata” na „Srbija vode”.
JAVNI POZIV ZA NAPLATU ŠTETE
Procena: 400 kuća – 400 miliona dinara
Centralna komisija za utvrđivanje šteta nastalih usled elementarne nepogode prouzrokovane obilnim padavinama objavila je javni poziv za prijavu štete.
Poziva građane koji su pretrpeli štetu na svojim stambenim objektima 15. i 16. juna 2023. godine da to prijave do 20. jula na kružnom šalteru Gradske uprave, svakog radnog dana u vremenu od 7.30 do 15.30 časova, na propisanom obrascu koji se može preuzeti na tom šalteru.
– Zakon je predvideo solidarnu pomoć ili naknadu štete samo za stambene objekte, pojasnio je Dragoš Radovanović, načelnik Odeljenja za vanredne situacije i planiranje odbrane. Centralna komisija je formirana rešenjem Gradskog veća, a ona je formirala potkomisije koje će krenuti u obilazak terena na osnovu podnetih prijava.
Za sve dodatne informacije građani se mogu obratiti Službi kol centra na broj telefona 034/505-800.
Na osnovu izveštaja saveta mesnih zajednica poplavljeno je preko 400 objekata na teritoriji grada i po gruboj proceni pričinjena šteta je oko 400 miliona dinara.
Izvor: Link